Škole 21.stoljeće - isječak

Prenosimo vam dio intervjua sa Susan Greenfield, slavne britanske neurologinje, (objavljenog na www.jutarnji.hr) u kojem govori o budućnosti obrazovanja, kako pripremiti djecu za budućnosti, utjecaju internetu na razvoj empatije i pažnje i sl.

Kakvu to školu za 21. stoljeće trebamo?

- Uzalud vam moderna oprema i moderne školske zgrade, to ne bi trebalo biti u fokusu. Ono što prije svega trebamo jesu motivirani učitelji i nastavnici, jer kako god da su dobri uvjeti u školi, ma kako škola bila sjajno opremljena, ako nemate učitelje koji kvalitetno pomažu razumjeti stvari, pobuđuju interes i maštu u djece, učitelje koji vjeruju u učenika, onda je učenje puno teže, a rezultati lošiji. No mi to uporno zanemarujemo.

Američki model

I baš zato mislim da to treba iznova ponavljati, dok god se stvari ne promijene. U Velikoj Britaniji učitelji su jako loše plaćeni i nemaju status kakav zaslužuju. Ne znam kakva je situacija u Hrvatskoj. U SAD-u su u nekim saveznim državama stvorili obrazac koji bih voljela vidjeti preslikan u škole u Velikoj Britaniji, a i šire po svijetu. Oni ponajbolje studente s različitih studija pozivaju i motiviraju da prvih par godina, dvije ili tri, po završetku studija, provedu poučavajući djecu u školama. To je sjajna praksa koja u škole dovodi ponajbolje koji doduše neće biti učitelji, ali su motivirani i entuzijastični i svoje prve godine karijere daju djeci. Dobivaju i djeca i oni koji ih poučavaju. Djeca tako ispred sebe imaju odlične uzore. To je jedna od mogućnosti.

Za kakvo to društvo obrazujemo učenike, što im primarno želimo dati?

- Svijet se mijenja tolikom brzinom da je primarno obrazovati djecu koja će biti u stanju brzo se prilagođavati stalnim promjenama. Naš je ministar obrazovanja Michael Gove nedavno izjavio kako bi svako malo dijete, među ostalim, trebalo naučiti na pamet nekakvu pjesmicu. Moje je mišljenje da ih u školi ne trebaju nikada tjerati da uče pjesmice, već im trebaju pomoći da pjesmice razumiju. Na ovaj način, kako si to zamišlja ministar, u razredu bi umjesto djece mogle jednostavno sjediti i – papige.

Tehnologija u nastavi

Trebamo učitelje koji će tehnologiju u nastavi koristiti tako da ona bude tek pomoćno sredstvo, a ne svrha učenja. Kod nas se u Britaniji već neko vrijeme vodi velika debata o upotrebi iPada u školama. O tome kako se iPad upotrebljava, s kojom svrhom i zašto. Ako učeniku date iPad, nećete mu time odmah uručiti i uvid, razumijevanje, kreativnost. Ne daje vam tehnologija automatski i vještine. S druge strane, to je vrlo moćna tehnologija koja u pravim rukama, s pravim učiteljem omogućuje lakše učenje u određenim sferama. Možete raditi i vidjeti stvari puno lakše negoli bi to mogli prije nekoliko godina. No, tu pogotovo treba dobar učitelj.

U svojim izlaganjima spominje da je gotovo izvjesno kako Internet, uz sve svoje dobre strane, utječe i na razvijanje poremećaja pažnje i pomanjkanje empatije.

- Facebook, Twitter i slične društvene mreže sve više su nam nadomjestak za neposredan kontakt oči-u-oči. LJudi sve manje razumiju neverbalne poruke, jezik tijela, očekivati je da im se smanjuje i empatija. Zanimljivo je da je Waldorfska škola širom svijeta zabranila upotrebu raznih tehnoloških naprava u školi, a potom su njihove škole postale baš jako popularne – među roditeljima u kalifornijskoj Silicijskoj dolini, dakle među onima koji su profesionalno vezani uz digitalne tehnologije. Interesantno je da su baš ti ljudi koji su jako profesionalno uronjeni u tehnologiju, koji smišljaju nove tehnološke proizvode za globalno tržište, uvidjeli i ograničavajuće faktore tehnologije zbog kojih ne žele da su im djeca u školi, u procesu učenja, izložena tehnološkim spravama i modernim medijima.

Kako onda mudro dozirati tehnologiju u suvremenom djetinjstvu?

- Ne možemo djecu izolirati od tehnologije, ali da njihovu upotrebu treba pažljivo osmisliti. Nema ništa bolje za razvoj pažnje i mašte negoli kad ti, kao djetetu, netkopriča priču, mislim da roditelji ne bi trebali toliko policijski nadzirati koliko vremena dijete provodi pred ekranom koliko bi trebali razmišljati i smišljati koje su to druge uzbudljive stvari prema kojima bi trebali usmjeriti dijete.

Što to djetetu može biti zanimljivo raditi a da nema veze s tehnologijom? Dakle da odvlačenje od ekrana djeca ne dožive kao restrikciju već da rado napuste ekrane jer im se nude druge jednako privlačne, ili još privlačnije aktivnosti i sadržaji. Nađite im nešto uzbudljivije, privlačnije, intrigantnije…Naučite ih da čitanje, priroda i šuma ili knjiga može biti podjednako uzbudljiva ili i bolja od kompjutora. Ekran nikada ne može stimulirati imaginaciju, jer po definiciji nešto mora biti na ekranu. Knjiga traži maštu, još me fascinira da dok čitaš knjigu s njom odlaziš na neko drugo mjesto, da s knjigom možeš putovati i živjeti različite živote.

Suvremena djeca stalno traže vanjske podražaje. Ako ih nemaju, žale se na dosadu. Što se, dok se dosađuju, događa s njihovim mozgom?

- To je dosta kontroverzna tema. Po meni je važno za dijete da se ponekad dosađuje. U minula vremena kad je djeci bilo dosadno ona bi izmišljala priče i smišljala igre. Penjali bi se na drveće, igrali se kauboja i indijanaca, sami bi izmislili zaplet. Drveće nije molilo djecu da se dođu verati po njemu, igračke ih nisu nagovarale da ih pokupe i da se idu igrati s njima…dijete je samo trsilo ući u neki uzbudljiviji svijet ne bi li pobjeglo dosadi. Danas djeca stalno dobivaju upute što da rade.

Ekrani im govore što raditi, sve što oni trebaju jest pratiti upute s menua. Oni tako ne uče stvarati, nemaju poticaj da izmišljaju vlastite priče, igre i svjetove. Sve im je nacrtano. I to jako precizno. Današnju djecu treba dovesti do stanja svijesti kakvo su nekadašnja djeca imala; da sami, bježeći od dosade, kreiraju zabavu.

Moramo stvarni svijet učiniti djeci zanimljivijim. Stvarni svijet se takmiči s video igricama, on nije toliko glasan i šaren kao video igrice. Ali moramo pomoći djeci shvatiti da stvarni svijet ima značenje kakvo ikonice na kompjutoru nemaju.Video igrice po definiciji moraju biti jako glasne, brze, one nude visok stupanj uzbuđenja plus sigurnost koju stvarni svijet zapravo ne nudi. I tako djeca uče živjeti samo za taj trenutak, sve slabije razumiju da svaka akcija ima posljedice. Jer ako, primjerice, u video igrici ubijete nekoga, idući put on je opet tu. U svijetu tehnologije nema realnih posljedica.

Brizna i površnost

Je li, na neki način, bilo lakše učiti prije 50 godina negoli danas?

- Mislim da jest. Prosječno dijete danas je izloženo multitaskingu, naučilo je u isto vrijeme raditi više stvari. Primjerice, dok rješavaju zadatke u udžbeniku pored njih je mobitel s kojeg šalju SMS-ove, a ispred njih uključen kompjutor na kojem prate tuđe statuse na Facebooku i twitaju. Znamo da obavljanje više stvari u isto vrijeme ne stimulira duboko razmišljanje, već jedino potiče brzinu, da što brže obavite stvari. Prije 30-40 godina dok ste čitali knjigu povremeno bi je metnuli na koljena, gledali u prazno i razmišljali ‘da je ovo, onda bi ono, da su ovako, onda bi onako… bio je to kao nekakav test realnosti’, kad vas nešto zaokupi jasno je da razmišljate o tome. Danas dok čitate rijetko prekidate da biste buljili u prazno i razmišljali o alternativnim zapletima, ali često prekidate jer stiže SMS, jer dolazi e-mail…

Na prvi pogled ekran nudi puno više informacija, ali to je tek površno, i zapravo je često tu kao distrakcija. Informacije nisu znanje, ako hoćemo razvijati znanje onda trebamo na neki način limitirati broj informacija. Jer informacije treba probaviti, o njima razmišljati. To je znanje.


Ispiši stranicu